SVETKOVINA KRISTA KRALJA SVEGA STVORENJA

Današnjom nedjeljom 34. u liturgijskoj godini koja je ujedno i Svetkovina Krista Kralja svega stvorenja završava ova liturgijska godina.

 ...uvijek osporavan

Od obnove liturgije nakon II. Vatikanskog sabora svečanost Krista Kralja na zadnju nedjelju Crkvene godine nas upućuje (teološki) na dramatiku konačnih vremena (OSTVARENJE I ISPUNJENJE SPASENJA). Naše cjelogodišnje propovijedanje je premalo  „ehatološko". Zaboravljamo, tokom liturgijske godine, a posebno u našim svakodnevnim obvezama i poslovima, „ljudima otvarati prozore" za transcendentno. Čini se da su svi naši tekući planovi i poslovi vezani za „ovosvjetske probleme"   (grade se kuće, centri, crkve, obnavljaju se građevine, organiziraju se putovanja, množe se papiri..), a naša redovita zadaća sve manje dolazi do izražaja: pripravljati ljude našega vremena (koji imaju sve manje vremena i želje za Bogom), pripremati ih na konačni susret s Bogom u vječnosti.  Blagdan Krista Kralja nam može, u najmanju ruku, pomoći  malo stvar popraviti, jer  izgrađuje most  prema „Adventu" i služi, ne samo za razmišljanje u ovom adventskom, predbožićnom vremenu, nego osobnom (koji zahvaća cjelokupnu osobu) životnom odlučivanju, jesmo li postavili dobar životni kurs da dođemo do konačnog sjedinjenja s Bogom?

Kada je, prije 150 godina, počela „industrijska revolucija" (nove energije: koks, pa čelik, pa nova pogonska goriva, parni kotao), kršćanske Crkve su prekasno shvatile „znakove vremena" -  stajalo se prekriženih ruku pred mnoštvom masa (bogati iskorištavaju proleterijat; dječji rad, nikakvo socijalno osiguranje, nikakvo osiguranje pred nesrećom, stanja nedostojna čovjeka u „najamnim kasaranama"...) Ideja o jednom „socijalnom Kristovu kraljevstvu" je trebala ukazati na zastrašujuće stanje. Pokret francuskog Paray-le Monial  je tražio, bez uspjeha, (1889) uvesti blagdan Kristovog socijalnog kraljevstva. Monarhističke vlasti nisu htjele prihvaćati vrednovanje „stanja radnika"..   Tek nakon teških bitaka I. svjetskog rata  uveden je blagdan  „Krista kralja". Uveo ga je 1925. godine Pio XI. - pismom „Quas primas". No,  jugend (mladi)" trećega reicha „ su  povezali svoje slavlje s blagdanom Krista kralja te je tako blagdan odlutao u druge vode i dobio karakter „demonstrativnog slavljenja".

Cilj Crkvene godine
Teološki smisao ove svečanosti je vrlo širok i duboko utemeljen: božanski plan spasenja ljudi će se, na koncu povijesti, ostvariti u Isusu Kristu u „okrunjenom savršenstvu." Putujući Božji narod, Crkva se mora, na ovome svijetu,  stvarno angažirati (usp. socijalnu encikliku „Solicitudo rei socialis" od 20.2. 1988.) no to angažiranje je „usmjereno" na putu prema Kristovu konačnom dolasku (parusiji). Crkva moli „dođi kraljevstvo tvoje.." i tako postavlja luk između „zauzimanja za mir i pravdu na zemlji", sada (misao na socijalno kraljevstvo Kristovo ) i budućnosti koja je pred nama (dovršenje u Božjem kraljevstvu) - Krist, kralj neba i zemlje.