Rane Sv. našeg oca Franje

17. rujna 2013. Crkva, a osobito svi franjevački redovi, spominju se veličanstvenog događaja iz života našeg utemeljitelja, Sv. Oca Franje Asiškog: Primitak sv. rana (stigmi) na brdu La Verna.

La Verna predstavlja najviši uspon Franjine i franjevačke mistike. Franjo se onamo više puta navraćao, a posljednji je put ondje propostio svoj veliki post od Velike Gospe do blagdana Sv. Mihaela Arkanđela (od 16.VIII. do 29. IX. 1224.).Franjo je ovaj puta na La Vernu pošao sa trojicom izabrane braće – Maseom, Anđelom i Leonom, a vodila ga je posebna nakana: “Vidim da mi se približava smrt, pa namjeravam biti sam, sabrati se u Bogu i pred Njim oplakivati svoje grijehe.“ No, Bog mu je tu spremao svoje najljepše darove. Tajna Franje i La Verne jest – Isus…Iz te zaokupljenosti Isusom izvila se i ona žarka molitva koju je Franjo molio onih dana dok je obavljao svoj velikogospojinski post: „Gospodine, udijeli mi dvije milosti prije nego umrem: … da za svoga života osjetim u duši na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke Muke… i da osjetim u svome srcu… onu neizmjernu ljubav kojom si Ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike.“ (CV).Veliki je to bio intezitet, silina, te Franjine molitve. „Molitvom, suzama i udaranjem u prsa nastojao je naći Isusa Krista, zaručnika i ljubimca svoje duše… Sad bi mu govorio s poštovanjem kao Gospodinu… odgovarao kao svome Sucu, zatim ga je molio kao svoga Oca… razgovarao kao s Prijateljem.“ Braća su ga čula „kako u plaču i suzama pobožno moli Božje milosrđe za grešnike… glasno oplakuje Isusovu Muku kao da je gleda svojim očima… i kako moli ruku raširenih u obliku križa…“

Izvještaj iz životopisa Sv. Franje od blaženog Tome Čelanskog o tome događaju:"“Dok se zadržavao u samotištu koje se po mjestu, gdje se nalazi, zove Alverna, dvije godine prije nego što mu se duša preselila u nebo, u zanosu je vidio na križ propeta čovjeka koji je poput Serafa imao šest krila. Bio je uspravljen, ruke su mu bile raskriljene a noge skupljene. Dva su mu krila bila uzdignuta povrh glave, dva su bila raširena za let, a ostala su mu dva pokrivala cijelo tijelo. Dok je blaženi sluga Svevišnjega to gledao, bio je ispunjen najvećim divljenjem, ali nije znao što mu je viđenje htjelo kazati. Silno se radovao i još više uživao u dobrostivu i milu pogledu kojim ga je Seraf promatrao; a njegova je ljepota bila neopisiva, ali ga je posve ispunio strahom pogled na Razapetoga i gorčina njegove Muke. Izgledao je, da tako reknem, i žalostan i veseo; radost i tuga su se u njemu izmjenjivale. Mnogo je razmišljao o tome što bi ovo viđenje moglo značiti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao. - Kad od svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala, kao što je to malo prije povrh sebe vidio na razapetom čovjeku.Činilo mu se kao da su mu i noge i ruke u sredini probijene čavlima. Glave čavala su mu se pokazivale s unutrašnje strane ruke, na dlanovima, i na vanjskoj strani nogu. Šiljci su im bili na protivnoj strani. Ti su znakovi na unutrašnjoj strani bili okrugli, a na vanjskoj dugoljasti, neka mesna izbočina se pokazivala kao vrh čavala koji su bili kao zavinuti i izudarani. To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Tako su i u nogama bili utisnuti znakovi čavala i bili ispupčeni na tijelu.

Današnje Svetište Sv. Franje na brdu La Verni u Italiji
- mjestu primitka sv. Rana

Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana, a ona je često krvarila tako da su mu i gaće i tunika bile mnogo puta zakrvavljene. - O, kako je malo onih koji su zavrijedili vidjeti svetu ranu na prsima dok je živio propeti sluga Propetoga Gospodina! Sretna li brata Ilije koji je gdjekada imao priliku da je vidi dok je Svetac živio. Ništa manje ne bijaše sretan Rufin koji je te rane doticao rukama. Kad je spomenuti brat Rufin jedanput svoju ruku turio u njedra svetoga čovjeka da ga protare, ruka mu je dospjela na njegov desni bok pa se tako dogodilo da je taknuo onu dragocjenu ranu. Ovaj je doticaj Sveca jako zabolio. Odgurnuo mu je od sebe ruku i zaviknuo neka mu oprosti Gospodin. Pred stranima je to najpomnjivije sakrivao. Oprezno je sakrivao i pred najbližima tako da ni njegova braća pobočnici ni njegovi najvjerniji pratioci nisu dugo vremena to znali. - Iako je sluga i prijatelj Svevišnjega gledao sebe ukrašena tolikim i takvim biserjem, koje se blistalo poput najskupocjenijih dragulja, i premda je to bio više nego ijedan čovjek čudesno urešen slavom i čašću, ipak mu srce nije postalo niti je išao za tim da bi se nekom poradi isprazne slave svidio. Na sve moguće načine je nastojao to sakriti da ga naklonost ljudi ne bi lišila ove milosti.Običavao je rijetko kome ili nikome otkrivati izvanrednu tajnu. Bojao se da ne bi poradi posebne ljubavi, kao što običavaju činiti oni koji uživaju posebnu ljubav, zbog dane mu milosti pretrpio kakvu štetu. Zato je uvijek u svom srcu nosio i

često imao na jeziku onu Prorokovu: "U svom srcu sam sakrio tvoje riječi da ne sagriješim Tebi!" - A kad bi mu došao koji svjetovnjak, a on nije želio da se s njime upusti u razgovor, braći i sinovima koji su s njim boravili, dao je to kao znak, da naime onda, kad taj redak izrekne, odmah one, koji su se oko njega okupili, uljudno otpuste. Stekao je naime iskustvo da je veliko zlo, ako se svima povjerava sve; znao je da onaj čovjek čije tajne nisu savršenije i brojnije od onoga što se na njemu očito vidi, ne može biti duhovan, i tako ga ljudi na temelju onoga što se pokazuje izvana mogu suditi. Upoznao je neke koji su naoko bili s njima složni, a iznutra se nisu s njim slagali. U lice su mu povlađivali, a iza leđa su ga ismjehivali. Tako su ovi sami sebi pribavili osudu i ljude ispravne učiniše donekle sumnjivima. Zloća naime često nastoji ocrniti čistoću i zato se zbog lažljivosti, koja je svojstvena mnogima, mnogima ne vjeruje."Ne smijemo zaboraviti da je taj izvanjski scenarij prvenstveno želi iskazati nutarnji svečev događaj, rekao bih, onaj unutarnji zagrljaj kojim ga je zagrlio – iz svojega sadašnjeg nebeskoga, uskrsloga stanja – njegov Raspeti Gospodin Isus. I od toga zagrljaja ostadoše Svetom Franji i u tijelu tragovi Isusovih Rana od kojih je ona na desnom boku često krvarila (1Čel 95).

Svete su rane ili stigme izvanredni milosni Božji dar: po sebi, one nisu ni znak ni uvjet svetosti. Bog ih daje kome hoće: ili da nagradi ili da pobudi… ili samog obdarenika ili druge ljude..Ta je ljubav – Kristova i Franjina –posljednja tajna La Verne. La Verna tom ljubavlju još odiše i diše. Dobro je zapisao veliki Franjin oduševljenik, obraćenik Johannes Joergensen u svome Hodočašću franjevačkom Italijom (Zg. 1925, II, 169): „La Vernu nazivaju Franjevačkom Golgotom jer se na njoj obavilo rasipanje čudnovatim načinom na Franjinom tijelu. Ali mogla bi se također Taborom nazvati, brdom preobraženja, jer se Franjo nije nikada toliko nebu približio… A nama je malenima lakše da ga slijedimo na Tabor nego na Golgotu.“