DRUGI O NAMA: Proslava Gospe Lurdske kod osječkih kapucina

OSIJEK (TU) – Blagdan Gospe Lurdske, 11. veljače, tradicionalno je  proslavljen kod osječkih kapucina, svečanim misnim slavljem u crkvi Sv. Jakova pod predsjedanjem đakovačko-osječkog nadbiskupa, mons. dr. Marina Srakića. Misi je prethodila marijanska pobožnost pred ružama urešenim kipom Gospe Lurdske, gdje su vjernici i prethodnih devet večeri molili i razmatrali otajstava krunice. Uz nadbiskupa, u koncelebraciji su bili osječki župnici, župni vikari i redovnici, dekan Istočnog osječkog dekanata, preč. Mato Gašparović te domaći gvardijan osječkog Kapucinskog samostana, o. Miljenko Vrabec.

U uvodu misnog slavlja mons. Srakić vjernike je potaknuo na zahvalnost Gospi za poruke koje je dala za vrijeme svoga zemaljskog života, ali i za vrijeme svojih ukazanja u Lurdu, kako bismo i mi mogli živjeti svoju vjeru kao što je živjela ona, prva vjernica Crkve i majka svih vjernika. U svojoj homiliji nadbiskup je istaknuo je kako je Marija, još savršenije od Abrahama - uzora naše vjere, vjerovala da Bogu ništa nije nemoguće i u Naviještenju, ali i na Kalvariji te je rekao: „Ako Abrahama nazivamo ´praocem naše vjere´, s još više razloga Djevica Marija zaslužuje da je zovemo ´majkom naše vjere´ - ´majkom vjernika´“

Na kraju izvještaja o Marijinu Navještenju evanđelist je pripomenuo: “I anđeo otiđe od nje”, a mons. Srakić, oslanjajući se na te riječi posvijestio je kako treba prihvatiti da napredujemo najčešće u tami, a za vodiča imamo jedino Isusovu riječ i svjetlo Duha Svetoga. „I u našem životu Gospodin se zna povući nakon susreta, razgovora, slavlja sakramenata i prepustiti nas vodstvu Božje riječi i Marijina primjera. Nakon djetinjih ili mladenačkih oduševljenja nastupa sivilo svakidašnjice, izazovi izvana i iznutra, bure i oluje, dani neuspjeha, sumnje u ono što smo povjerovali i prihvatili. Nameću se životna pitanja. Čovjek se pita, gdje je Bog u koga

sam uložio sav svoj život?“, opisao je nadbiskup ljudska previranja te pojasnio: „Imati vjere znači prepustiti se Bogu i onda kada nam se čini da on ´spava´, znači ´nadati se protiv svake nade´, kao Abraham, jer znamo da nas nikakva poteškoća ne može pobijediti, jer ju je Bog već pobijedio“.

No, imanje vjere neće nas odijeliti od svijeta tako da izbjegnemo probleme svijeta, jer Božji je plan da svijet oslobodi od zla, a u tom procesu oslobođenja kršćanin je pozvan na suradnju, boreći se i ozbiljno shvaćajući probleme svijeta, ne gubeći hrabrost, pojasnio je i zaključio molitvom:

"Umnoži našu vjeru, utvrdi ufanje, obrati, mila Majčice, izgubljene sve!".

Pozdravljajući okupljene svećenike i vjernike te oca Nadbiskupa, o. Vrabec je podsjetio da se Marija, za svoga ukazanja u Lurdu, predstavila kao Bezgrešno začeće te je u svijet opterećen grijehom i teretom različitih nevolja unijela i još uvijek unosi Božji blagoslov, oproštenje i ozdravljenje.  „Neka nam zagovor Blažene djevice Marije pomogne da zadobijemo zdravlje duše i tijela, da bismo tako puni vjere mogli živjeti svaki naš dan na slavu i čast Gospodinu“, poručio je gvardijan Kapucinskog samostana te pozvao na proslavu 310. obljetnice dolaska kapucina u Osijek, koja će se održati na blagdan sv. Franje Asiškog.  Uz zbor kapucinske crkve liturgijsko pjevanje pomogle su i Marijine sestre čudotvorne medaljice sa svojom poglavaricom s. Kajom Ljubas, a nazočile su i pripadnice Svjetovnog instituta Malih Marija. M. Kuveždanin

Započinjemo KORIZMU - obratite se i vjerujte Evanđelju!

Quadragesima

Na početku smo liturgijskog vremena, koje je u našem govornom području nazvano korizma. Tražeći izvor pojmu korizma, dolazimo do latinske riječi „quadragesima“ koja se odnosi na broj četrdeset. Tako i naš naziv za ovo liturgijsko razdoblje krije u sebi simboliku broja četrdeset. U današnjem Evanđelju (Mk 1, 13a) uočavamo broj četrdeset. Isus provodi u pustinji četrdeset dana gdje ga je iskušavao Sotona. Smisao korizme predstavlja nam sam Isus svojim autoritativnim primjerom, provodeći vrijeme u postu i molitvi. Broj četrdeset ima svoju biblijsku simboliku koja je vezana uz važne događaje poput četrdeset godina lutanja Izraelskog naroda pustinjom ili Joninog propovijedanja Ninivljanima u trajanju od četrdeset dana. Svaki događaj u Svetom pismu vezan uz ovaj broj upućuje nas na teme pokore i kušnje te pripravu za Božje očitovanje.[1] Isus Krist Sin Božji, bio nam je u svemu jednak, osim u grijehu. On je bio kušan (Mk 1, 13b) i on nam može pomoći u našoj kušnji. Bog želi prokušati našu vjeru kako bi znao da smo Ga dostojni. Mnogi su pali pod kušnjama, no vraćali su se snažniji i sa većim pouzdanjem u Boga. Gospodin nas neće kušati iznad onoga što ne možemo podnijeti. Neki su stoga kušani više, neki manje. Korizma je vrijeme koje nas poziva na pokoru. Pokorom „vježbamo“ svoju narav i tijelo kako bismo odoljeli kušnjama i napasti. Kroz četrdeset dana imamo priliku intenzivnije vršiti pokoru i djela milosrđa kako bismo se uz rad na sebi samima pripremili na slavljenje Uskrsa koji je znak našeg spasenja.

Savez Boga s čovjekom

U prvom čitanju iz knjige Postanka uočavamo glavnu poruku, a to je savez između Boga i Noe. Bog je uvijek djelovao u ljudskoj povijesti želeći s ljudima imati savez kako bi ih priveo u vječni život. Savez označava odnos Boga i čovjeka, kao što to ljudi međusobno čine u mnogim životnim situacijama.[2] Često je taj savez između Boga i ljudi bio prekinut, naravno sa strane ljudi, jer su mnogi padali pod težinom kušnji. Savez uključuje obostrano djelovanje koje se tiče i čovjeka i Boga. Savez podrazumijeva ispunjenje obećanog kako bi bio „ispoštovan“. U SZ-u savez je bio uobličen određenim obrednim gestama. Znak saveza koji je Bog sklopio sa Noom bila je duga.

Krštenje kao oblik novoga saveza

U drugom čitanju iz poslanice svetog Petra apostola, uočavamo novi Savez kojim Bog nastoji privesti svoj narod k sebi. Isus Krist novi je Savez koji polaže svoj život da bi ljudi mogli živjeti. Krštenjem svaki čovjek postaje članom toga Saveza, postaje član Crkve nebeske i zemaljske. Krist svojim uskrsnućem pripravlja put nama koji iščekujemo Njegov ponovni dolazak i poziv da mu se pridružimo. Svojim krštenjem ušli smo u savez koji ima svoje zahtjeve. Da bismo bili dionici onoga što nam je Krist otišao pripremiti, svojim načinom života dužni smo dokazati da smo dostojni pripravljenoga. U tome nam pomaže pokora koju nam predlaže Crkva u ovom posvećenom vremenu. Isus nam je svojim primjerom pokazao važnost pripreme kroz post i pokoru jer je i sam bio kušan i kušnji odolio. On nas poziva da ga slijedimo i da opravdamo savez krštenja.

Put sam vam pokazao

Krštenjem smo oslobođeni istočnoga grijeha kojim je zahvaćen svaki čovjek i postali djeca Božja. Tim činom nismo oslobođeni niti napasti niti osobnoga grijeha. Čovjek je izložen napastima Sotone kojem je u interesu uhvatiti u svoju „mrežu“ svaku moguću dušu. Krist je omogućio svakom čovjeku spasenje, ali svakome dao slobodu da izabere spasenje. Čovjek svojim nastojanjima u življenju čestita i dostojanstvena života, vjerom u Isusa Krista odabire ponuđeno mu spasenje. Za takav način života čovjek se mora puno odricati i raditi na sebi i svojim manama. Da bi se čovjek mogao oduprijeti padu u grijeh svakako je potrebna milost Božja ali i njegovo vlastito zalaganje. Pokorom i odricanjem čovjek učvršćuje svoju volju i narav kako bi izbjegla pad u grijeh. Svojim grijehom čovjek se odvraća od Boga i zato Krist Gospodin poziva svakoga čovjeka da se ostavi svakoga puta koji ne vodi Bogu. Ulazak u kraljevstvo Božje zahtjeva obraćenje i vjerovanje u Evanđelje – Radosnu vijest koju je navijestio sam Bog, Isus Krist.

---

[1]Usp. Ivan ŠAŠKO, Liturgijski simoblički govor, GK, Zagreb 2005., str. 350.

[2]Usp. Xavier LEON-DUFOUR, Savez, u: Rječnik biblijske teologije, KS, 1993., str 1128.