17. rujna 2013. Crkva, a osobito svi franjevački redovi, spominju se veličanstvenog događaja iz života našeg utemeljitelja, Sv. Oca Franje Asiškog: Primitak sv. rana (stigmi) na brdu La Verna.
La
Verna predstavlja najviši uspon Franjine i franjevačke mistike. Franjo
se onamo više puta navraćao, a posljednji je put ondje propostio svoj
veliki post od Velike Gospe do blagdana Sv. Mihaela Arkanđela (od
16.VIII. do 29. IX. 1224.).Franjo je ovaj puta na La Vernu pošao sa
trojicom izabrane braće – Maseom, Anđelom i Leonom, a vodila ga je
posebna nakana: “Vidim da mi se približava smrt, pa namjeravam biti sam,
sabrati se u Bogu i pred Njim oplakivati svoje grijehe.“ No, Bog mu je
tu spremao svoje najljepše darove. Tajna Franje i La Verne jest –
Isus…Iz te zaokupljenosti Isusom izvila se i ona žarka molitva koju je
Franjo molio onih dana dok je obavljao svoj velikogospojinski post:
„Gospodine, udijeli mi dvije milosti prije nego umrem: … da za svoga
života osjetim u duši na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što si
je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke Muke… i da
osjetim u svome srcu… onu neizmjernu ljubav kojom si Ti, Sine Božji,
gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike.“ (CV).Veliki
je to bio intezitet, silina, te Franjine molitve. „Molitvom, suzama i
udaranjem u prsa nastojao je naći Isusa Krista, zaručnika i ljubimca
svoje duše… Sad bi mu govorio s poštovanjem kao Gospodinu… odgovarao kao
svome Sucu, zatim ga je molio kao svoga Oca… razgovarao kao s
Prijateljem.“ Braća su ga čula „kako u plaču i suzama pobožno moli Božje
milosrđe za grešnike… glasno oplakuje Isusovu Muku kao da je gleda
svojim očima… i kako moli ruku raširenih u obliku križa…“
Izvještaj iz životopisa Sv. Franje od blaženog Tome Čelanskog o tome
događaju:"“Dok se zadržavao u samotištu koje se po mjestu, gdje se
nalazi, zove Alverna, dvije godine prije nego što mu se duša preselila u
nebo, u zanosu je vidio na križ propeta čovjeka koji je poput Serafa
imao šest krila. Bio je uspravljen, ruke su mu bile raskriljene a noge
skupljene. Dva su mu krila bila uzdignuta povrh glave, dva su bila
raširena za let, a ostala su mu dva pokrivala cijelo tijelo. Dok je
blaženi sluga Svevišnjega to gledao, bio je ispunjen najvećim
divljenjem, ali nije znao što mu je viđenje htjelo kazati. Silno se
radovao i još više uživao u dobrostivu i milu pogledu kojim ga je Seraf
promatrao; a njegova je ljepota bila neopisiva, ali ga je posve ispunio
strahom pogled na Razapetoga i gorčina njegove Muke. Izgledao je, da
tako reknem, i žalostan i veseo; radost i tuga su se u njemu
izmjenjivale. Mnogo je razmišljao o tome što bi ovo viđenje moglo
značiti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao. - Kad od
svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce
ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama
pokazivati znakovi čavala, kao što je to malo prije povrh sebe vidio na
razapetom čovjeku.Činilo mu se kao da su mu i noge i ruke u sredini
probijene čavlima. Glave čavala su mu se pokazivale s unutrašnje strane
ruke, na dlanovima, i na vanjskoj strani nogu. Šiljci su im bili na
protivnoj strani. Ti su znakovi na unutrašnjoj strani bili okrugli, a na
vanjskoj dugoljasti, neka mesna izbočina se pokazivala kao vrh čavala
koji su bili kao zavinuti i izudarani. To se na tijelu izdizalo poput
oteklina. Tako su i u nogama bili utisnuti znakovi čavala i bili
ispupčeni na tijelu.
 |
Današnje Svetište Sv. Franje na brdu La Verni u Italiji
- mjestu primitka sv. Rana |
Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana, a ona je često
krvarila tako da su mu i gaće i tunika bile mnogo puta zakrvavljene. -
O, kako je malo onih koji su zavrijedili vidjeti svetu ranu na prsima
dok je živio propeti sluga Propetoga Gospodina! Sretna li brata Ilije
koji je gdjekada imao priliku da je vidi dok je Svetac živio. Ništa
manje ne bijaše sretan Rufin koji je te rane doticao rukama. Kad je
spomenuti brat Rufin jedanput svoju ruku turio u njedra svetoga čovjeka
da ga protare, ruka mu je dospjela na njegov desni bok pa se tako
dogodilo da je taknuo onu dragocjenu ranu. Ovaj je doticaj Sveca jako
zabolio. Odgurnuo mu je od sebe ruku i zaviknuo neka mu oprosti
Gospodin. Pred stranima je to najpomnjivije sakrivao. Oprezno je
sakrivao i pred najbližima tako da ni njegova braća pobočnici ni njegovi
najvjerniji pratioci nisu dugo vremena to znali. - Iako je sluga i
prijatelj Svevišnjega gledao sebe ukrašena tolikim i takvim biserjem,
koje se blistalo poput najskupocjenijih dragulja, i premda je to bio
više nego ijedan čovjek čudesno urešen slavom i čašću, ipak mu srce nije
postalo niti je išao za tim da bi se nekom poradi isprazne slave
svidio. Na sve moguće načine je nastojao to sakriti da ga naklonost
ljudi ne bi lišila ove milosti.Običavao je rijetko kome ili nikome
otkrivati izvanrednu tajnu. Bojao se da ne bi poradi posebne ljubavi,
kao što običavaju činiti oni koji uživaju posebnu ljubav, zbog dane mu
milosti pretrpio kakvu štetu. Zato je uvijek u svom srcu nosio i
često
imao na jeziku onu Prorokovu: "U svom srcu sam sakrio tvoje riječi da ne
sagriješim Tebi!" - A kad bi mu došao koji svjetovnjak, a on nije želio
da se s njime upusti u razgovor, braći i sinovima koji su s njim
boravili, dao je to kao znak, da naime onda, kad taj redak izrekne,
odmah one, koji su se oko njega okupili, uljudno otpuste. Stekao je
naime iskustvo da je veliko zlo, ako se svima povjerava sve; znao je da
onaj čovjek čije tajne nisu savršenije i brojnije od onoga što se na
njemu očito vidi, ne može biti duhovan, i tako ga ljudi na temelju onoga
što se pokazuje izvana mogu suditi. Upoznao je neke koji su naoko bili s
njima složni, a iznutra se nisu s njim slagali. U lice su mu
povlađivali, a iza leđa su ga ismjehivali. Tako su ovi sami sebi
pribavili osudu i ljude ispravne učiniše donekle sumnjivima. Zloća naime
često nastoji ocrniti čistoću i zato se zbog lažljivosti, koja je
svojstvena mnogima, mnogima ne vjeruje."Ne smijemo zaboraviti da je taj
izvanjski scenarij prvenstveno želi iskazati nutarnji svečev događaj,
rekao bih, onaj unutarnji zagrljaj kojim ga je zagrlio – iz svojega
sadašnjeg nebeskoga, uskrsloga stanja – njegov Raspeti Gospodin Isus. I
od toga zagrljaja ostadoše Svetom Franji i u tijelu tragovi Isusovih
Rana od kojih je ona na desnom boku često krvarila (1Čel 95).
Svete su rane ili stigme izvanredni milosni Božji dar: po sebi, one nisu
ni znak ni uvjet svetosti. Bog ih daje kome hoće: ili da nagradi ili da
pobudi… ili samog obdarenika ili druge ljude..Ta je ljubav – Kristova i
Franjina –posljednja tajna La Verne. La Verna tom ljubavlju još odiše i
diše. Dobro je zapisao veliki Franjin oduševljenik, obraćenik Johannes
Joergensen u svome Hodočašću franjevačkom Italijom (Zg. 1925, II, 169):
„La Vernu nazivaju Franjevačkom Golgotom jer se na njoj obavilo
rasipanje čudnovatim načinom na Franjinom tijelu. Ali mogla bi se
također Taborom nazvati, brdom preobraženja, jer se Franjo nije nikada
toliko nebu približio… A nama je malenima lakše da ga slijedimo na Tabor
nego na Golgotu.“
PETAK, 4. 10. 2013: SVETI FRANJO ASIŠKI – BLAGDAN
