Bogojavljenje (grč. επιφάνεια-epifania
„pojavak“, „objava“) je kršćanski blagdan kojim se slavi objava Boga
čovječanstvu u ljudskom liku, u osobi Isusovoj, a obilježava se 6.
siječnja.
Počeci blagdana
Slavlje
ovog blagdana ima svoje početke u istočnim kršćanskim crkvama, a
uključivalo je Isusovo rođenje (koje će se kasnije početi slaviti kao
Božić), pohod trojice mudraca (grč. μάγοι „magi“; vidi Sveta tri kralja)
koji su došli u Betlehem pokloniti se novorođenom kralju, te sve
događaje Isusova djetinjstva do njegova krštenja na Jordanu. Blagdan se
od početka slavi 6. siječnja. Drevne liturgije u ovom blagdanu
prepoznaju Illuminatio (prosvjetljenje), Manifestatio (Objava) i
Declaratio (Proglašenje). Ubrzo se, kao osobiti čin Isusove božanske
objave, počelo slaviti i njegov prvi čudesni znak na svadbi u Kani
Galilejskoj (usp. Evanđelje po Ivanu 2,1-11). Kršćanske su crkve uz ovaj
blagdan govorile i o „objavi poganima“ (gdje pogani označuju
ne-Židove), budući da su trojica Mudraca prepoznati kao pripadnici
poganskih naroda.
Bogojavljenje u različitim crkvama
Bogojavljenje se slavi kako na Istoku tako i na Zapadu, no pojedinosti ovoga slavlja u pokojoj se stvari razlikuju.
U Rimokatoličkoj Crkvi
Na Zapadu, u Rimokatoličkoj Crkvi, Božić se
počeo slaviti prije Bogojavljenja, a datum Božića bio je 25. prosinca.
Kad je s Istoka krajem 4. stoljeća uvedeno slavlje Bogojavljenja 6.
siječnja, Božić je ostao blagdan Isusova rođenja, a Bogojavljenje je
naglašavalo spomen pohoda triju Mudraca i Isusovo krštenje. Usto,
razdoblje između ova dva blagdana počelo se profilirati kao božićno
vrijeme u liturgijskoj godini, koje će kasnije biti produženo sve do 2.
veljače.
Relikvije Trojice kraljeva u gotičkoj katedrali u Kölnu
U
srednjem vijeku uz ovaj je blagdan osobiti naglasak stavljen na
poklonstvo trojice kraljeva. Trojica Mudraca iz Evanđelja po Mateju
(2,1-12), vrlo su rano počeli biti štovani kao »kraljevi«, na što je
utjecao tekst proroka Izaije, gdje se kaže: „K tvojoj svjetlosti
koračaju narodi, i kraljevi k istoku tvoga sjaja“ (60,3). Usto, u
franačkoj državi, u Kölnu, uspostavljeno je svetište u kojem su se
čuvale relikvije Svetih triju kraljeva. Ovo je svetište postalo
središtem hodočašća naroda iz mnogih dijelova središnje, zapadne i
sjeverne Europe (postoje podaci i o hrvatskim hodočasnicima. Posljedica
takvog velikog pokreta hodočasnika bilo je gotovo potpuno
poistovjećivanje blagdana Bogojavljenja s isključivim spomenom ovih
kraljeva, kojima je tradicija nadjenula imena Melkior, Gašpar i
Baltazar.
Nakon Drugog vatikanskog sabora
božićno vrijeme završava prvom nedjeljom nakon Bogojavljenja, a na tu se
nedjelju slavi Krštenje Gospodinovo. Samo Bogojavljenje ostaje i dalje
svetkovina Božje objave u kojoj se spominje pohod trojice Mudraca,
Isusovo krštenje i Isusovo čudo na svadbi u Kani Galilejskoj, gdje se
Isus, na početku svoga javnog djelovanja, objavljuje kao onaj koji ima
moć pretvoriti vodu u vino, čime posredno naviješta i ustanovljenje
euharistije.
Ostale crkve na Zapadu
Bogojavljenje se u istom značenju kao i u
Rimokatoličkoj Crkvi slavi i u Anglikanskoj zajednici, te u luteranskoj
Evangeličkoj Crkvi.
Istočne crkve
Prvi spomen Bogojavljenja na Istoku susreće
se u tekstu Klementa Aleksandrijskog na prelasku iz 2. u 3. st. On
kaže: „Ima nekih koji su odredili ne samo godinu Gospodinova rođenja,
nego i točan dan... A Bazilidovi sljedbenici drže dan njegova krštenja
kao blagdan, te kažu da je to bilo petnaeste godine cara Tiberija,
petnaestoga dana mjeseca Tubi, dok drugi misle da je to bilo jedanaestog
dana istog mjeseca“ (Stromateis, I, xxi, 45). 11. i 15. Tubi, prema
julijanskom kalendaru bili bi 6. i 10. siječnja.
Prvo spominjanje Bogojavljenja kao
službenog crkvenog blagdana susreće se sredinom 4. stoljeća. Krajem 4.
stoljeća (oko 380. u carigradskoj Crkvi) na Istoku se sa Zapada uvodi
blagdan Božića, pa Bogojavljenje gubi značenje blagdana u kojem se slave
svi događaji vezani uz Isusovo rođenje i skroviti život do krštenja.
Danas se u pravoslavnim crkvama prilikom
ovog blagdana naglasak stavlja na Isusovo krštenje, u kojem je Isus
objavljen kao druga osoba Presvetog Trojstva, pri čemu je prisutna i
prva osoba, Bog Otac čiji se glas čuje iz oblaka, i druga osoba, Duh
Sveti koji silazi nad Isusa u obliku goluba. U grčkom se ovaj blagdan
stoga često naziva i teofanija (grč. Θεοφάνεια), iz čega je izveden i
naziv u slavenskim jezicima, pa i hrvatski naziv »Bogojavljenje.«
U pravoslavnim crkvama na ovaj se blagdan
održava i obred blagoslova voda i to uz najbližu vodenu površinu
(jezero, more, rijeku ili bazen). Pritom se u vodu baca križ kojega
potom ljudi nastoje izroniti. Tko uspije naći križ, dobija poseban
blagoslov.
U istočnim pravoslavnim crkvama, posebice u
Koptskoj pravoslavnoj Crkvi i Armenskoj apostolskoj Crkvi, nikad nije
ni došlo do uvođenja blagdana Božića, pa se Bogojavljenje do danas slavi
u svom izvornom značenju.
Običaji u hrvatskom narodu
Pod utjecajem istočnog kršćanstva, među hrvatskim rimokatolicima
razvio se običaj blagoslivljanja vode na blagdan Bogojavljenja, premda
je u zapadnoj liturgiji takav obred prvotno vezan uz Uskrs. Ovom
blagoslovljenom vodom vrši se blagoslov kuća i obitelji.
Prilikom blagoslova kuća, nadvratnici se
označuju slovima „G“, „M“ i „B“ koja označavaju inicijale trojice
kraljeva, Gašpara, Melkiora i Baltazara. Izvorno su se ovi inicijali
zapisivali na latinskom, pa je umjesto početnoga „G“ stajalo „C“
(Casparus). Tako su inicijali, osim imena kraljeva, označavali i akronim
blagoslovne formule: Christus mansionem benedicat, što na hrvatskom
znači: „Krist prebivalište blagoslivlja.“ Između inicijala stavljaju se
križići, kao znak blagoslova, a oko inicijala upisuju se brojke koje
označavaju tekuću godinu. Ranije su se ovi znakovi upisivali kredom, dok
se u novije vrijeme češće koriste posebne naljepnice. Konačan izgled
natpisa ima oblik 20 G+M+B XX (gdje XX označava zadnje dvije brojke
tekuće godine).
Sličan običaj postoji i u ostalim krajevima Srednje Europe.
Nema komentara:
Objavi komentar
Upišite ovdje komentar!