In memoriam: fra Jerko (Đuro) Jerec

OSIJEK (TU) – Đakovačko-osječka nadbiskupija s nadbiskupom mons. Đurom Hranićem i Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića u zajednici svećenika, redovnika, redovnica i mnoštva vjernika u Osijeku 18. siječnja oprostili su se od fra Jerka (Đure) Jereca, franjevca kapucina Kapucinskoga samostana sv. Jakova i župnoga vikara župe Svetog Leopolda Bogdana Mandića, koji je okrijepljen sv. otajstvima preminuo 16. siječnja u Osijeku u 67. godini života, 49. godini redovništva i 40 godini svećeništva.

Uz pokojnikov odar urešen cvijećem, misu zadušnicu u kapucinskoj crkvi u 11 sati predvodio je nadbiskup Hranić, kazavši kako se u vjeri u Krista opraštamo od našega brata, svećenika, oca kapucina Jerka Jereca, krsnoga imena Đuro, koji nas je neočekivano i brzo napustio te, slaveći euharistiju, zahvaljujemo za njegov svećenički i redovnički život, kao i za sva dobra. „Euharistija je spomen, slavlje Kristova prelaska u život te pokojnika spominjemo u vjeri da je i on prešao u puninu života“, rekao je nadbiskup Hranić te, uvodeći u euharistijsko slavlje, izrazio sućut osobno i u ime odsutnoga umirovljenoga  nadbiskupa mons. Marina Srakića svima sabranima, ožalošćenoj pokojnikovoj obitelji (braći Stjepanu, Lovri i Valentu, sestri Dorotei), provincijalu fra Anti Logari, gvardijanu fra Miljenku Vrabecu, subraći kapucinima i vjernicima iz Jerecove rodne župe Sračinec koji su došli na ispraćaj.

„Brat Jerko bio je običar fratar, ponizno lice Crkve“

„Brat Jerko je bio jednostavan čovjek, redovnik i drag svećenik. Bio je baš mali, manji brat i to ne samo fizičkim izgledom, nego stvarno, životom. I to je, bez pretjerivanja, temeljna odrednica čitavog njegovog života. On je uvijek bio samo običan fratar, istina bio je i poglavar i obnašao druge važne službe u Provinciji, ali uvijek blizak svojoj redovničkoj braći i ljudima. Biti brat i to manji, to je privilegirana kategorija onih koji žele biti nasljedovatelji sv. Franje u kapucinskom redu. Ne prva mjesta, ne čast ili položaj, nego, po Isusovom i Franjinom primjeru, posljednje mjesto. Biti u svemu manji i biti blizu manjima i poniznima. Biti „ponizno lice Crkve“, biti blizu narodu, biti blizu običnom čovjeku kroz svakodnevno vjerno služenje“, kazao je u homiliji fra Ante Logara, podsjećajući u oproštajnoj riječi: „Još kao mladić, naš se pokojni brat Jerko odazvao na Kristov poziv i postao svećenik u našem Redu. S njime je usko povezan ne samo krštenjem, nego i redovničkim zavjetima, živom vjerom i konkretnim svećeničkim životom. Zato je sada posve normalno i dostojno da ga Gospodin Bog pozove k sebi: Dođi, slugo dobri i vjerni, uđi u veselje gospodara svoga, koje je pripravljeno za te od postanka svijeta.“

Naposljetku zadušnice fra Miljenko Vrabec, gvardijan Kapucinskog samostana u Osijeku i župnik župe Sv. L.B. Mandića, zahvalio je mnoštvu za sudjelovanje u ispraćaju „predanog, vrlo poniznog brata i suradnika“ i izraze sućuti, a potom je nadbiskup Hranić predmolio završnu molitvu. Tijekom zadušnice i ukopnih obreda liturgijsko pjevanje animirao je zbor župe Sv. L. B. Mandića uz ravnanje Mire Leko-Ćurčić te orguljsku pratnju s. Justine Šišić. Pjesmom „Krist na žalu“ vjernici i redovnice Družbe Marijinih sestara ispratili su zemne ostatke pokojnika na putu do groblja.

Oproštaj na groblju Sv. Ane u Osijeku

Sprovodne obrede na groblju Svete Ane u Osijeku je predvodio provincijal Ante Logara, a gvardijan Miljenko Vrabec u oproštajnom govoru podsjetio je na pokojnikov životopis. Fra Jerko, Đuro (krsno ime) Jerec rođen je 9. travnja 1947. u Sračincu (blizu Varaždina), od oca Josipa i majke Katarine. Kapucinski habit obukao je 14. kolovoza 1964. u novicijatu u Vipavskom Križu u Sloveniji, gdje polaže i prve zavjete 15. kolovoza 1965. Svečane (doživotne) zavjete položio je 4. listopada 1973. u Varaždinu. Za đakona je zaređen 16. prosinca 1973. u Zagrebu gdje je zaređen za svećenika 29. lipnja 1974. godine. Svećeničku je službu započeo u varaždinskoj župi Sv. Vida gdje je od 1975. bio

kateheta, a od 1976. i  kapelan. Svećeničko služenje Bogu i braći ljudima nastavlja u Zagrebu u župi Sv. Mihaela arkanđela gdje je župni vikar od 1986. do 1988., a potom u Varaždinu u službi kapelana i ekonoma do 2002. te u Rijeci i od 2007. u Osijeku gdje je 2008. imenovan župnim vikarom župe Sv. L. B. Mandića. Službu je predano obavljao sve do nedjelje Krštenja Gospodinova, 12. siječnja kada je, nakon proslavljene mise u župnoj filijali u Briješću, završio u bolnici. U oproštaju, gvardijan Vrabec dirljivo je spomenuo molitve, pohode tijekom četiri dana i povratke iz bolnice sa „gorkim osjećajem kako život brzo bježi iz ruku“, poručujući: „Fra Jerko, pamtit ćemo te prije svega kao čovjeka u svim svojim krepostima i slabostima, ali kao potpunog čovjeka; kao dobrog i poniznog brata, svećenika, prijatelja... uvijek vedrog i nasmijanog lica, spremnog pomoći svakome. Mi, župljani župe Sv. L. B. Mandića u Osijeku pamtit ćemo te kao svećenika koji je uvijek spremno, rado, točno i pedantno obavljao svoje svećeničke dužnosti. Župljani naše župe, a posebice u Briješću, pamtit će te kao onoga koji je uvijek predano i radosno obilazio bolesnike i donosio im Krista i potrebnu utjehu. Dragi brate Jerko,  braća i ja u samostanu pamtit ćemo te kao predanog i vrlo poniznog brata i suradnika. U svojem pastoralnom radu u župi i samostanu nikada se nisi štedio, često bi samoga sebe zanemarivao... Sada se nalaziš na posljednjem putu povratka u očinski, Božji dom, konačno oslobođen zakona smrtnosti. Preporođen za život vječnosti na dolasku tvome primili te mučenici, a anđeli neka ti zapjevaju: "Dobro mi došel, prijatelj, vu stari očinski dom! Budi kak doma vu vlastitoj hiži, tu pri pajdašu si svom.“ Sretan ti povratak u kuću Očevu!“ Nevenka Špoljarić